Zakon o radu pitanje odmora radnika reguliše na način da propisuje nekoliko vrsti odmora. Prvi i osnovni jeste odmor u toku radnog vremena, to je u narodu poznata pauza. Dakle svaki radnik ima pravo na odmor u toku radnog vremena u trajanju od najmanje 30 minuta. Svrha ovog odmora je vrlo jasna, radnik ima priliku da doručkuje, odmori se i okrijepi. Zakon kaže da ovaj odmor ne može biti kraći od 30 minuta iz čega se zaključuje da odmor može biti duži, ali nikako kraći od navedenog. Ukoliko vam poslodavac ne dozvoljava odmor u toku radnog vremena u periodu od najmanje 30 minuta, imate pravo usmeno a zatim i pismeno pozivajući se na član 44. Zakona o radu FBiH da tražite ovaj odmor.
Sljedeći je dnevni odmor. Dnevni odmor nije ništa drugo nego odmor između dva radna dana, taj odmor ne smije biti kraći od 12 sati. Svrha ovog odmora je opet jasna, između dva radna dana mora proteći najmanje 12 sati kako bi se radnik odmorio, naspavao i kako bi bio spreman za novi radni dan. Izuzetno, Zakon propisuje da za sezonske poslove ovaj odmor ne smije biti kraći od 10 sati. Dakle u slučaju sezonskih poslova, poslodavac može skratiti ovaj odmor na 10 sati. U slučaju da Vam poslodavac ne osigurava dnevni odmor u trajanju od 12 sati, odnosno 10 sati za sezonske poslove imate pravo usmenim putem, a zatim i pismeno tražiti osiguravanje dnevnog odmora pozivajući se na član 45. Zakona o radu FBiH.
Dalje nam dolazi sedmični odmor, odnosno ono što mi zovemo vikend. Radnik ima pravo na sedmični odmor u trajanju od najmanje 24 sata u sedmici. U praksi se javljaju problemi i nedoumice oko sedmičnog odmora. Naime dosta radnika me pita da li je u skladu sa Zakonom to što je i njihovoj firmi vikend (subota) radna. U principu, to je u skladu sa Zakonom. I ako se lično zalažem za to da radnik treba imati dva dana odmora u sedmici, Zakon je jasan i kaže da ovaj odmor ne smije biti kraći od 24 sata, dakle jedan dan u sedmici. Zakon pri tome ne govori da to mora biti neradna subota ili neradna nedelja, to može biti bilo koji dan u sedmici. Ono što je Zakon prepustio poslodavcima na volju jeste to što je regulisao minimum od 24 sata, a poslodavac ima slobodu da radniku da 2 ili čak 3 neradna dana u sedmici. Zakon također propisuje za slučaj da radnik mora raditi na svoj neradni dan, da je poslodavac dužan dati mu drugi slobodan dan (zamjenski) u narednom periodu od dvije sedmice. Zakon kaže da samo u slučajevima više sile, povećanog obima posla, sprečavanja propadanja robe i slično, poslodavac može od radnika tražiti da radi na svoj slobodni dan. Sve u svemu, ukoliko nemate niti jedan slobodan dan u sedmici, tek onda možete od poslodavca tražiti slobodan dan pozivajući se član 46. Zakona o radu FBiH. Ukoliko imate samo nedelju slobodnu, nažalost poslodavac postupa u skladu sa Zakonom i nemožete se pozivati a ovaj član i tražiti još jedan slobodan dan.
Imam osjećaj da kako idemo dalje kroz ove odmore da situacija postaje sve komplikovanija i komplikovanija, naime, mislim da niti jedan poslodavac svojim radnicima ne uskraćuje pauzu u toku radnog vremena, s tim poslodavci i radnici nemaju problema, dnevni odmor rijetko se krši izuzev kod nekih profesija kao što su vozači i slično, sedmični odmor poslodavci često krše i traže od radnika da rade svih 7 dana u sedmici, a s godišnjim odmorom u praksi ima najviše problema. Naime, Zakon o radu propisuje decidno da svakom radniku, koji ispunjava uslove, pripada pravo na godišnji odmor u trajanju od najmanje 20 radnih dana. Ovdje imamo jako puno problema. Poslodavci radnicima skraćuju trajanje godišnjeg odmora na svega jednu sedmicu (6 radnih dana), što predstavlja ozbiljno kršenja odredaba Zakona o radu. Dalje, poslodavci radnicima bolovanje i druga odsustva (rođenje djeteta, smrt bližeg člana porodice, praznike) također računaju u godišnji odmor, što nije u skladu sa Zakonom. Također, ono što mnoge zbunjuje u vezi s korištenjem godišnjeg odmora jeste činjenica da godišnji odmor mogu koristiti u jednom djelu. Kod nas se nekako stvorilo pravo da postoji zimski i ljetnji godišnji odmor, međutim Zakon prednost daje korištenju godišnjeg odmora odjednom. Korištenje godišnjeg odmora u djelovima je izuzetak, ali je u skladu sa Zakonom. U slučaju da radnik koristi godišnji odmor u djelovima, prvi dio koristi bez prekida u trajanju od najmanje 12 radnih dana u toku kalendarske godine, a drugi dio najkasnije do 30. juna naredne godine. Dakle prvi dio ne može biti kraći od 12 dana, što znači da poslodavci ne bi trebali davati 3 puta po 6 dana godišnjeg i slično, već prvi dio godišnjeg mora biti najmanje 12 dana. Drugi dio se mora iskoristiti do 30. juna inače godišnji odmor "propada". Poslodavac je dužan da napravi plan godišnjih odmora u dogovoru sa radnicima. Na početku smo kazali da pravo na godišnji odmor imaju samo radnici koji su stekli to pravo, postavlja se pitanje, kako se stiče pravo na godišnji odmor? Jednostavno, neprekidnim radom od 6 mjeseci. Dakle, tek nakon rada od 6 mjeseci stičete pravo na puni godišnji odmor od minimlano 20 dana.
Da sumiramo, kada od poslodavca možete tražiti zaštitu vaših prava? Kada vam poslodavac ne obezbjeđuje pauzu za vrijeme radnog dana u minimalnom trajanju od 30 minuta, kada vam poslodavac ne obezbjeđuje odmor između dva radna dana u trajanju od minimalno 12 sati, kada vam poslodavac ne obezbjeđuje jedan slobodan dan u sedmici, kada vam poslodavac daje manje od 20 dana godišnjeg, kada vam poslodavac ne dozvoljava da koristite minimalno 12 dana neprekidno prvi dio godišnjeg odmora, kada vam poslodavac bolovanje, plaćeno odsustvo, praznike računa u godišnji odmor. Još jedna novina koja je uvedena novim Zakonom o radu a koju sam zaboravio ranije spomenuti jeste da godišnji odmor maksimalno može iznostiti 30 dana. Do sljedećeg posta, pozdrav.
0 Comments